Reforma školstva u posljednje je vrijeme jedno od gorućih pitanja u državi. Gotovo svi se slažu da postojeći sustav nije dobar, ali kad su u pitanju konkretna rješenja problema, mnogi ih zapravo i nemaju. Dok se diljem Lijepe Naše raspravljalo trebaju li učenici čitati Homera i klasike ili se okrenuti Štuliću i svježi jem izričaju, dvadesetak se učenika i profesora ljetos u Starom Gradu vratilo u davna vremena još prije osnutka Pharosa, na početak priče o obrazovanju. što je škola bila u početku? O čemu se ondje podučavala? Koja je svrha obrazovanja? Postoje li oduvijek ocjene? Ovim, a i mnogim drugim pitanjima bavili su se ljetos klasičari iz četiri hrvatske i jedne bosanske gimnazije (Prva gimnazija, Split; Klasična gimnazija, Zagreb; Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb; Privatna klasična gimnazija, Zagreb i Franjevačka klasična gimnazija, Visoko), a tema sedmodnevnog seminara Pharos bila je παιδεία. Budući da nijedan izraz u hrvatskom jeziku ne obuhvaća sva značenja te grčke riječi, možemo je poimati ujedno kao odgoj, obrazovanje, produhovljenje i sve ono što je potrebno usvojiti da bi neiskusno dijete postalo izgrađena ličnost, ili kako je to opisao Platon, to je obraćanje duše: ona treba ustati iz mračnog dana u pravi dan bića.
Kao što nekoć školu nisu bila obavezna polaziti sva djeca, nego su ondje išli samo najmotiviraniji i najznatiželjniji pojedinci, tako su na ljetni seminar Pharos krenuli tek rijetki i znatiželjni klasičari, a kako bi se polaznici seminara dublje uvukli u duh davnih vremena, pod vodstvom su domišljate slikarice Frane Grbić izrađivali voštane pločice, po kojima su mogli pisati i brisati, a na završnoj priredbi, u vrtu starogradske palače Biankini, bili su obučeni poput starih Grka. Predstava je zamišljena kao sokratovski dijalog učenika i učitelja u svrhu dolaska do spoznaje i time nastanka dobrih ljudi. “Školski predmeti” u Platonovoj Državi bili bi FILOZOFIJA, MUZIKA, GIMNASTIKA, ARITMETIKA, LOGIKA i DIJALEKTIKA, pa smo i mi, ugledaj ući se u Platona, u tih lijepih i sunčanih tjedan dana otkrivali što je to rrmoda. Prevodeći dijelove iz Države s profesorima klasičnih jezika, Davidom Bronzović i Tonćijem Malešom, “studirali” smo FILOZOFIJU prema kojoj je konačni cilj odgoja stvoriti dobre i plemenite ljude. Izveli smo i najstariju pjesmu sa sačuvanim zapisom visine i trajanja tonova, a ona nam je svojim ritmom i harmonijom prožimala dušu onako kako to za Platona samo MUZIKA može. Budući profesor fizike, Marin Vukšić, upoznao nas je sa začecima prirodnih znanosti i MATEMATIKE, a mi smo još, računajući tekuće troškove i potrebne zalihe hrane, mjereći i izrezujući daščice za izradu voštanih pločica i baveći se brojevima uopće, dolazili do istine, oštreći pritom umove. Kako bismo u sebi budili volju za svim tim intelektualnim izazovima i mareći pritom za figurom, izlagali smo se tjelesnim naporima igrajući vaterpolo i košarku, a valja spomenuti i cjelodnevno bicikliranje kroz čuveno Starogradska polje sve doVrboske gdje smo još dugo toga dana plivali i na kraju uspješno otpedalirali nazad do Staroga Grada. Do DIJALEKTIKE je došlo spontano kad je na red došlo pitanje, primjerice, učeničkih glazbenih ukusa … Budući da su sokratovci polazili od ideje da obrazovanje znatiželjnom čovjeku olakšava svakodnevicu, poboljšava međuljudske odnose, obogaćuje komunikaciju i time konzekventno on postaje bolji, pa je čitava koncepcija bilo kakvog vrednovanja bila strana, i mi smo skloni vjerovati da je našim polaznicima ljetni seminar IImoda pružio korisne spoznaje i otvorio neke nove poglede na svijet i ljude koji nas okružuju. Sokrat je znao da ništa ne zna jer je, baveći se mnogim i različitim pitanjima spoznao da je znanje upravo beskrajno vrelo misli, ideja i zakona o svijetu oko nas, a danas kad se na školu gleda kao na neprijateljsku ustanovu, a kad je ocjena jedino mjerilo stvari i kriterij za određenje daljnjega postakademskog života, kad se pod krinkom znanja gomilu informacija nastoji papagajski nametnuti svakom učeniku uniformiranim testovima na zaokruživanje, kad se djecu ne uči da promišljaju i povezuju, nego ona nestrpljivo hrle prerezati svaki gordijski čvor bez pokušaja da ga prethodno otpetljaju, kad su ljudska bahatost i glupost zahvaljujući društvenim mrežama i internetu nemjerljivo sveprisutnije i glasnije nego jedne 1938. kad je Krleža, nadahnut upravo ljudskom glupošću, napisao roman Na rubu pameti … i konačno kad su odgoj i obrazovanje čovjeku potrebniji nego ikad, bilo bi lijepo da se koja buduća reforma školstva barem malo nasmiješi sokratovcima.
